NVO sektor: Kapitalisticki trojanski konj

Pitanje ko finansira nevladine organizacije je veoma važano, jer nas takođe dovodi do odgovora na druga pitanja, na primer: čijim interesima služe, koji su njihovi pravi ciljevi i koja je njihova uloga u društvu. Pitanje o finansiranju NVO takođe ugrožava opće mišljenje o nezavisnosti i nevladinom karakteru NVO sektora.

Dvije glavne finansijske pristalice NVO sektora na globalnom nivou su korporacije i vlade. Manji dio sredstava potiče i od vjerskih organizacija, uglavnom hrišćanskih, muslimanskih i jevrejskih, koje isto tako kao i država i kapitalisti rade to kako bi ojačale svoju dominaciju.

Na globalnom nivou, gotovo svaka korporacija za koju ste čuli formirali su sopstvenu osnovu za finansiranje NVO sektora: od Microsofta, Monsantoa, Nikea, Boscha, Western Uniona, Forda, Toyote, Intel-a, sve do Starbucksa. Ako korporacija nema fondaciju za dodelu bespovratnih sredstava, onda je sigurno imaju njeni prljavi bogati vlasnici, kao što su milijarderi Bill Gates, George Soros, braća Rockefeller, pa čak i kraljica Engleske. Biti "filantrop" postalo je dio slike svakog ultra bogatog kapitaliste, za kojeg pretpostavljamo vjerovatno i nadamo se da će eksploani radnici širom svijeta manje željeti da ih objese ako znaju da je bacio nekoliko dolara za siromašne u Africi.

Kada korporacije finansiraju projekte za pomoć siromašnima, djeci, bolesnim i drugim ugroženim grupama, odnosno zaštitu životne sredine, to rade kako bi se popravio imidž negativnih i odgovornih kompanija kako bi iskoristio tu sliku kako bi ohrabrio ljude da kupuju više od njih i kako bi povećali svoj profit. Ljudima, očigledno, ne smeta činjenica da Apple, na primjer, eksploatiše milion i po radnika u vatrogasnim službama širom Azije, čineći da rade do 14 sati dnevno i plaćaju im godišnju platu koja jedva iznosi cijenu jednog iPhone - a; ali to je u redu, jer, očigledno, oni su brinuća kompanija jer su jednom donirali nekoliko hiljada vakcina za malariju.

Čini se da ljudi ne shvataju da sa ovom kratkoročnom pomoći korporacije zadržavaju status quo samo u nerazvijenim područjima sveta, čineći ih zavisnima od zapadne pomoći (koja bi mogla, a možda neće doći ove godine, a sigurno neće doći do zadovoljenja svih potreba), dok imperijalističke snage i dalje pljačkaju resurse, ostavljajući ih nesposobne za bilo kakav razvoj. Podstičući milost u vidu milosrđa i filantropije, NVO sektor podriva borbu za radikalne promjene koje bi mogle dovesti do kraja uzroka siromaštva, gladi, bolesti, nepismenosti i svih drugih nesreća čije žrtve ne bi morale čekati milost i povremenu pomoć zapadnih humanitarnih organizacija.

Korporacije ne finansiraju samo projekte NVO koje se bave "brigom za zajednicu", već ulažu još više u širenje "političkog" NVO sektora, kroz koji mogu da nametnu svoje sopstvene planove za održavanje statusa kvo u društvu. Vlade uglavnom usmeravaju svoja sredstva prema ovakvim NVO, a u slučaju Makedonije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske veliki broj tih sredstava služi masovnoj propagandi za ulazak u EU i NATO. Ova sredstva, zajedno sa ostatkom sredstava, služe vrhunskom cilju vlada da se razviju u kapitalističku državu zapadnog tipa.

Prije odgovora na ovo pitanje, važno je naglasiti da je cijeli NVO sektor jedna velika mašina za ogroman promet novca. Veliki iznos novčanih tokova na globalnom nivou prolazi kroz kanale nevladinog sektora, kroz različite fondove i donacije, dobrotvorne programe i korporativni novac za donacije. Ako pratimo kapitalističku logiku, gdje prilikom raspodjele resursa dio novca odlazi na troškove proizvodnje, drugi dio na ulaganja u novu proizvodnju, a treći dio ide kapitalisti u obliku profita, onda je finansiranje NVO sektora suprotno kapitalističkoj logici, jer su to "nepopravljivi troškovi", koji se najviše izbjegavaju u politici svake kompanije.

Zašto bi onda kapitalisti dobrovoljno dali dio svog profita kako bi finansirali druge organizacije? Propaganda kaže: jer su filantropi i brinu za zajednicu. Naravno, svaka razumna osoba zna da nema filantropskog kapitalističkog i da nema kapitalista, pošto on živi i bogati od krvi i znoja nesrećnih radnika na platama, ne može značiti bilo kakvo dobro zajednici.

Odgovor je da finansiranje NVO sektora nema nikakve veze sa donacijom ili filantropijom, nego je to jednostavno način jačanja pozicije poslovnog sektora i pomoći joj da obezbedi više budućeg profita. Drugim riječima, finansiranje NVO-a je ulaganje, a svi finansijeri očekuju prihode od svojih investicija. Taj prihod se direktno ne vraća kapitalistima u profit, ali dugoročno donosi veću i sigurniju dobit za velike kapitaliste, tako da NVO sektor (promovisanje "vrijednosti" današnjeg društva) pomaže zadržavanju kapitalizma . Kada korporacija finansira nevladinu organizaciju koja se bori za demokratizaciju i za ekonomske slobode (kao i mnoge NVO u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji), to će pomoći NVO-u da postane uticajni igrač koji će potom pomoći procesu "demokratizacije" društva, što znači deregulaciju ekonomije, što znači manje kontrole nad proizvodnjom, monopola, radničkih prava itd., što konačno znači veće bogatstvo za velike kapitaliste i još veću bjedu za radničku klasu.

Ovo je samo jedan primer; isto važi i za finansiranje drugih tipova "političkih" NVO-a, koji će se na kraju zahvaliti svom finansijeru povećanjem njegovog već ogromnog bogatstva, tek pogoršanjem položaja radnika i jačanjem kapitalizma.

Pored korporacija, velika količina novca koju koriste nevladine organizacije dolazi iz državnih sredstava (tj. Iz naših poreza). Vlade, poput korporacija, očekuju istu stvar zauzvrat: jači položaj za kapitalizam i bogate. Ne zaboravimo da je jedina svrha postojanja države zaštita bogataša i njihovog položaja u društvu, uz pomoć mehanizama represije i monopola na nasilje. Stoga se očekuje da država finansijski podrži rad čitavog spektra organizacija čije aktivnosti pomažu u održavanju statusa quo kapitalističkog društva.

Da bi ostala jaka i dominantna, kako bi ona mogla da služi bogatima, država mora stalno pronaći nove načine nametanja svoje volje i opravdati njihovo postojanje. Sa tom cjelokupnom "aktivnošću građana" koja se odvija u NVO sektoru (naravno potpuno bezopasna za državu), državi se daje šansa da uspostavi umirujuće učinke za ljude u kojima "građani" mogu ostvariti svoja prava, učestvovati u izradi politike, družiti se i kako bi se oni identificirali kao slobodne osobe. To je sjajna iluzija demokratije, a NVO sektor pomaže tome da se održi u životu. Taj organizovani "mehanizam borbe" nije u stanju da dovede do bilo kakvih društvenih promena (niti je stvoren za tu svrhu), ali svakako se predstavlja kao takva; tako da svi oni koji veruju da se njihovi zahtevi mogu postići kroz aktivnosti NVO-a, najverovatnije u potpunosti isključuju sve druge metode borbe (koje su u stvari efikasne i zapravo predstavljaju prijetnju vladi, ali ih jednoglasno odbacuju zbog toga što su NVO ). Vlada sve to pobjedi: lažni mehanizam borbe, prevareni, mirni i poslušni ljudi su sigurnost za vlast.

NVO sektor je zapravo jedan od mnogih mehanizama koje država koristi da bi uövrstila svoju dominaciju i opravdala njegovo postojanje. Ali, za razliku od drugih takvih mehanizama, poput javnog obrazovanja ili masovnih medija, koji su dizajnirani za sistematsku propagandu i kontrolu nad ljudima, NVO sektor ima nešto drugačiju ulogu.

Naime, svaka vlada je svesna da su ljudi, uprkos njenim beskrajnim naporima da zadrži svoje ljude u strahu i neznanju, ljudi su i dalje u osnovi racionalni i libertarijanski i da bi najmanja iskra mogla uzrokovati njihov bjes svaki put kada shvate da su na bilo koji način ugnjetavani . Nered je najveći strah svake vlade, ali savremene vlade znaju da nasilno suzbijanje ("stil policijske države") masovnih nereda može još više ignorirati ljude i ugroziti dominaciju države još više. Zbog toga je savremena vlada došla do suptilnijeg rešenja: umesto da čeka da do nemira dođe, a zatim da se nasilno izbori s njima, zašto ne dozvoliti masama da se "bore" sa bezopasnim oružjem - to oružje je nevladin sektor .

Svaki put kada NVO radi neke aktivnosti usmjerene na društvene promjene - bilo da se radi o nekim zahtjevima za vladu, ili nekim kritikama u vezi sa vladinim politikama, ili bilo čemu drugom - ta aktivnost je skoro isključivo unutar institucionalnih okvira. Institucionalni okviri su oni koje je odredila država u skladu sa zvaničnim zakonima koji nameću potrebu da svaki politički zahtjev prođe kroz institucije države na čvrsto utvrđen birokratizovan način kako bi došli do "vlasti", koja će tada odlučivati da li će nešto učiniti u vezi sa ovim pitanjem. Država svojim građanima pruža nekoliko birokratizovanih, zbunjujućih, teško pristupačnih i potpuno beskorisnih pravnih instrumenata za odbranu njihovih prava: žalbe, peticije, građanske inicijative itd.

Bilo da kažemo da su vladajuće elite stvorile nevladin sektor, ili su nevladine organizacije pojavile odozdo da bi odgovorile na potrebe "građana", epilog je isti: vlada je zadovoljna nevladinim organizacijama zato što u svojoj "borbi" nikad ne napreduju van onih dozvoljenih institucionalnih okvira, što ne predstavlja prijetnju vladajućoj klasi.

Borba nevladinih organizacija nikada nije na ulicama, nikada nije nasilna i nikada ne cilja na ključna pitanja u društvu. Drugim riječima, oni ne predstavljaju prijetnju bilo kojoj vladi, ali uspijevaju da regrutuju sve one koji su nezadovoljni i ljuti: oni koji bi sutra mogli da bacaju molotovljeve koktele u zgradu parlamenta, već su regrutovali nevladine organizacije, obučene u odijelu sa platom i vezanim za stol za izvođenje istraživanja i pisanje izveštaja, pravnih dokumenata i pametnih članaka za "progresivne" novine.

Čak i da je stvorena sa takvim namerama, NVO nikada ne može radikalna; jednostavno je previše zauzeta sa podnošenjem finansijskih izvještaja njegovom finansijeru i jurenjem novih sredstava za sljedeće godine. Radikalna NVO ne može jednostavno da traje, jer ne bi mogla naći sredstva na koja bi se oslonila. NVO može postojati sve dok postoji neko ko će ga finansirati, a nijedna fondacija, korporacija ili vlada nikada ne bi podržavala radikalne progresivne organizacije.

Na taj način se svaka NVO uslovljava da će njen rad biti podržan samo ako ne prelazi zakonske okvire, pa je njeno polje borbe i dalje veoma ograničeno. To dozvoljeno polje borbe je ono koje ne može dovesti do pobjede, jer nije uključena nikakva stvarna borba, već samo dijalog, saradnja i kompromis sa vlastima. Na taj način NVO može da se suprotstavi određenim aspektima vlasti (određeni zakon, odluka, određena nepravda, određena institucija itd.), ali se nikada neće boriti protiv vlasti uopšte. (Pravni sistem ima način da spreči postojanje radikalnih NVO, postavljajući da svaka formalna organizacija mora pribaviti dozvolu od strane države prije njenog osnivanja. Naravno, zakon zabranjuje svaku vrstu organizacija čiji je cilj potpuno oslobađanje ljudi, jer bi to "nasilno uništavalo sistem".) Ne samo da NVO ne doprinose bilo kakvoj suštinskoj promeni, već poštujući pravni sistem i ne pružajući otpor vladi, oni efikasno podržavaju vladajuću političku i ekonomsku elitu, jer oni omogućavaju da je vlada u mirna.

Sistem je jednostavno kreiran na takav način da bi mogao ostati netaknut bilo kojim napadom koji bi mogao doći iz unutrašnjosti; zato se nikakva promjena ne može postići institucionalnim sredstvima i zato se ovaj represivni sistem ne može smanjiti pridruživanjem u parlament. Ono što se može postići su neke male reforme, utješan kompromis i prevara osobe koju je ona učinila onoliko koliko je mogala. Ista osoba bi možda mogla razmišljati o različitim pristupima problemu, alternativnim metodama pritiska na vlasti da ispune svoje zahtjeve; on / ona bi možda koristio daleko efikasnija sredstva koja bi ga/nju približila / e svom cilju, ali upravo tamo dolazi nevladin sektor da povuče svoje lance, da ga podsjeti da mora pratiti zakon, ostati nenasilan i izbjegavati provokaciju (inače benevolentnih) policajaca koji samo rade svoj posao.

Struktura svake NVO je gotovo identična strukturi bilo kojeg preduzeća ili korporacije: visoko hijerarhijski. NVO su pozajmljivale čak i podjelu rada iz kapitalističke ekonomije: slično podjelama akcionara, upravnog odbora i radnika u korporaciji, svaka NVO ima svog predsjednika, svog savjetnika i njene terenske radnike (aktiviste). Kao i svako preduzeće, svaka NVO neizbežno ima svoj računovodstveni odjel (pošto iako "neprofitna" radi sa velikim sumama novca), kao i rukovodioce različitih oblasti i projekata.

Opet, pravni sistem je razmišljao o svemu, pa u cilju osiguranja neizbežne hijerarhije u NVO sektoru, zakon određuje da je jedan od osnovnih uslova za registraciju formalne organizacije da ima predsednika ili lidera ("nekoga ko može se smatrati odgovornim "). U makedonskom, Bosanskohercegovačkom, Srbijanskom i Hrvatskom  zakonu, nemoguće je registrovati horizontalnu (ili egalitarnu) organizaciju. Izgleda da "borci za slobodu" ne žele da primaju naređenja od svojih pretpostavljenih u NVO; U svakom slučaju, NVO-i pružaju državi još jedan mehanizam za obuku poslušnih, potčinjenih i saglasnih građana.

NVO sektor u svetu, kao i u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj je u potpunosti profesionalizovan, zbog čega insistiranje na nazivu volonter u nevladinim organizacijama više nema smisla. Osim toga, NVO sektor je treći po veličini poslodavac na nacionalnom nivou, odmah nakon poslovnog sektora i države. (Postoje takve oblasti, kao što je Kosovo, gde NVO sektor zapošljava mnogo više ljudi nego privatni biznis. Makedonija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska nisu daleko od ovog scenarija.) Kada aktivista NVO provodi više sati svakodnevno u organizaciji, prima platu za svoj rad i nema "stvaran" posao, jasno je da je rad u NVO-u profesija, kao i svaka druga.

Sa druge strane je istina da su mnogi aktivisti koji su povezani sa NVO zapravo dobrovoljci, tj. ne plaćaju se za svoje napore, ali u bilo kojoj NVO, to su samo "mladi i neiskusni početnici" koji zapravo vrše sve fizičke aktivnosti koje su relevantne za NVO (kao što su anketiranje na ulici, širenje propagandnih materijala, rad na terenu koji se odnosi na neku kampanju itd. ). Manji broj aktivista (oni koji su "posvećeni i najiskusniji") dobijaju platu za svoj rad, koji se obično sastoji od sedenja na mekanoj stolici na privatnom stolu, praćenju rada drugih. Drugim riječima, oni se plaćaju za bossing (poput kapitalista) i za razmišljanje o zajedničkim problemima u društvu (i ne radeći ništa po tom pitanju) - poput političara.

Naravno, volonteri se ne angažuju u aktivnostima NVO besplatno iz čistog altruizma. I oni očekuju mnoge koristi kao nadoknadu njihovom angažovanju, kao što su veštine koje promovišu posao, radno iskustvo i dragocene kontakte kako bi služili njihovoj budućoj karijeri. Neki naporno rade u nadi da će se u njuj NVO povući na višu poziciju i početi plaćati. Zapravo, mnogi ljudi provode svoje odrasle osobe kao profesionalne aktiviste, ali još više među njima nastavljaju svoju karijeru na drugoj radnoj poziciji koju su stekli zahvaljujući iskustvu svojih nevladinih organizacija.

Učešće u projektima nevladinih organizacija i volontiranje kao aktivista su "vrline" koje su ponosno istaknute u bilo kojoj biografiji, a svaka kompanija veoma ozbiljno uzima ove aktivnosti prilikom odlučivanja o zapošljavanju nekoga. Razlog za to su kompanije koje shvataju da se, koliko se kandidat više angažovao da radi nešto besplatno, više će se od njega očekivati ​​da ponudi težak rad za malu gotovinu; njegovo volontiranje samo garantuje kompaniji da je kandidat uspešno obučen da postane poslušni, radni i usaglašeni radnik.

Drugi aktivisti NVO-a se nadaju da će njihova posvećenost, zajedno sa svim veštinama koje učiti u NVO-u (govor, organizovanje, menadžment) privući njihovu pažnju u krug političkih partija (koji takođe traže radnike i podređene radnike kako bi im pomogli oduzeti ili zadržati vlast) gdje bi mogli biti angažovani kao partijski službenici, a možda i zauzeti neku profitabilnu poziciju u javnoj upravi. Ovo je naročito slučaj u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj gde političke stranke veoma pažljivo prate sve oblike organizovanog neslaganja, kako bi mogli naći svježe mlade i nadarene entuzijaste i zaposliti ih u svojim redovima.

Karijerizam u NVO sektoru je logičan rezultat. Cijeli NVO sektor, koji je isključivo pro-kapitalistički, aktivno hvali i promoviše sve revolucionarne "vrednosti" kapitalizma, kao što je konkurencija, konkurencija s kolegama, korišćenje svih mogućih sredstava za sticanje finansijske koristi, trpeći sve vrste sranja od onih " iznad "u ime napredovanja u karijeri i žrtvovanja zajedničkih potreba za ličnom koristi. Egoizam, uspjeh, konkurentski duh, sebičnost, rivalstvo i potpuni nedostatak solidarnosti su "vrijednosti" koje nevladine organizacije ponosno uzimaju iz kapitalizma. Aktivisti NVO-a retko su ideološki orijentisani, jer ono što ih pokreće nije željena vizija društva, već njihov lični finansijski napredak. Ako prate neku ideologiju, to je kapitalistička ideologija.

Za nas koji odlučimo da se odupremo državnoj represiji i kapitalističkoj eksploataciji radnika sasvim je jasno da su najbolje metode za oslobađanje od naših lanaca one koje su izvan kontrole vlade. Jedini načini koji su zaista efikasni su oni koji se sklanjaju od posredovanja državnih institucija: direktne akcije. Jednostavno rečeno, svaka autonomna akcija ljudi se obavezuju za političke i društvene ciljeve bez posredovanja treće strane (političari, stranke, sudovi, lider sindikata, pravni eksperti, nevladine organizacije itd.) Direktna akcija.

Masivne direktne akcije pokazale su se najuspešnijim tokom istorije, posebno takve akcije kao što su masovne demonstracije, opšti štrajkovi, okupacija radnog mesta i državnih institucija, blokiranje velikih puteva itd. Pojedine direktne akcije ili akcije manjih grupa ljudi nisu toliko efikasane u tome, ali često može izazvati snažan simboličan efekat koji bi mogao poslužiti kao pokretač za buduće masovne organizovane radnje. Naprimjer, napadi na imovinu (banke, parlamenti, institucije, korporacije, kancelarije fašističkih partija itd.) Ne samo da izazivamo materijalnu štetu velikim gazdinstvima, ali što je još važnije, javno izražavamo naš revolt protiv tih represivnih institucija i na taj način inspirišemo mnoge druge koji djele takav osećaj i organizuju se.

Direktna akcija znači suprotstavljanje ideji da smo nemoćni da promenimo uslove koji nas čine nesrećnim. To znači priznavanje činjenice da niko odozgo neće rješiti naše probleme i da se moramo boriti za svaku promjenu sami. Predstavnici koji obećavaju da će se boriti u naše ime ne samo da ne brinu o našim problemima, već i imaju koristi od naših uslova života.

 Izvor: https://libcom.org/library/ngo-sector-trojan-horse-capitalism